Linkovi
Ako ikad. Tko zna. Sumnjam kako je to zeko.

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
transvoditelj
D WRLD


ama-gi

10.02.2008., nedjelja

Patuljak u stramplama diva
kroz suncevim zrakama obasjanu casu prirodne vode - disperzija svjetlosti, u prostoru ispunjenom materijalnim sudbinama, nalazi svoje Bogom dano odredenje, ili ispunjenje one svoje vlastite svrhe.

kazete, alat smo u bozjim rukama.

da, zaista!

jesmo.

ipak. placamo cijenu kao da nismo. previsoku cijenu. ponekad se doima kao da za suca imamo lihvara. ni jedna od strana ne moze ga kupiti. tako mu ni jedna od strana ne moze nista ni predbaciti.

kao evo malo prije. manchester united vs. manchester city - 1:2 Utakmica vise nego fair. sudac. sudac kao i lopta. savrsen samo ako je naduvan.

a u Hrvatskoj - pa uskoro ce zapoceti sezona zeceva. zar ne?!

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2007., srijeda

Bijela guza Katarine Zrinske

japanke: klap klap…klap klap…klap…klap…kl…ap…

Vođen «onim» silama unutar nas samih krenuo sam na put dezuvjeravajući sebe kako se ipak ne radi o odluci koju je donio onaj faking majmunski instinkt.

japanke: klap klap..klap

Zastao sam i pomislio – jebiga, na kraju krajeva i nisam ništa drugo osim u osjećajnom žaru prokreacije – oplođena jajna stanica; uostalom – kao i svi mi; kako oni u maternici, tako i oni izvan nje;

japanke: klap klap klap klap kl…a..p

Ispred mene povijesno zdanje iz doba Zrinskih. Urušeno samo u sebe očajava za vremenom mlade Katarine i njene do samih gaćica podignute poslijepodnevne haljine, koja se vijori s utvrde provocirajući pravovjerne Turke u ispijanju svoje osme arabica kavice. Ach, ti jadni Turci, nitko ih nije razumio; jer, oni su bili samo trgovački putnici s cijenjenim proizvodima poput mlina za kavu, turbana i Islama. Nešto kao i ova suvremena ekipa iz Nekermana i Kvelea. Samo eto, s Turcima je sve na kraju otišlo k+vragu.

japanke: klap klap..klap

«U pičku materinu», pomislih, skoro i izgovorih – zašto se oni procjepi u vremenu događaju samo u Versaju..reklama ili istina i reklama?! Tko će da ga zna.. u svakom slučaju ne bih si htio ni priuštiti pogled na obavljanje velike nužde Kralja sunca dok grickam svoj čips od paprike u jednom od čudesnih versajsih vrtova.
Radije bih u podnožju utvrde u ulozi Ferhat-paše promatrao bijelu guzu Katarine Zrinske, odlučan da konačno osvojim to gore, misleći naravno na grad!! Ili još bolje, zašto ne bih bio kraljev messenger koji iz daleke Viene donosi vijest kako pomoć veličanstvene prijestolnice ipak neće stići (ach.., ta Europa). Tada bih naravno imao priliku Katarininom histeričnom egzibicionizmu svjedočiti iz bliza.

japanke: klap klap…

Pa daaa..sjetih se..Bosanac sam, i vjerojatno je jedan od onih mojih praaaa djedova bio odveden u janjičare, poturčio se, osunetio i okolo osvaj*o svakojake krivovjerne utvrde. A kako se svi pomalo, barem u tragovima, nalazimo u DNK kodu naših predaka i tek kasnije ispoljavamo kao njihova vlastita težnja za besmrtnošću – ne bih se čudio kada bih sutra iz bunara kolektivnog sjećanja izvukao sliku bijele guze Katarine Zrinske; zatim je malkice obradio u photoshopu i s nostalgijom zaključio kako su ionako svi naši susreti sasvim slučajni!

- 13:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.07.2007., petak

Dan kada mi je Providnost na dalekoistočnom porculanskom tanjuru servirala spoznaju al dente


Meket jedne od onih plemenitih životinja čiji probavni trakt svu njoj za opstanak potrebnu hranu naposljetku pretvara u brabonjke – isprepletao se sa blagim lipanjski povjetarcem koji se taj dan hvalisavo razmetao svojim dirigentskim talentom; jer, dvije su grančice na krošnji jednog bagrema pod njegovom fizički nevidljivom palicom profesionalno, onako filharmonijski, izveli Aplaus. Tako svojstven isključivo ljuskom rodu. Achh…

Jedan od takvih pripadnika ljudskog roda prošetao je sa svojim psom pored te nijeme glazbene izvedbe; pognute glave; zamišljen; prevrćući misli raznih događaja koje je svojim odlaskom od doma namjeravao odbaciti na svome međunarodnim novčanim sredstvima besprijekorno obnovljenom drvenom pragu. Zajebao se..
i
ne znam
da li je uopće
potrebno spominjati
kako taj
homo
nije primijetio izvedbu filharmonije kada nije primijetio niti samu filharmoniju!

I sada, naslonjen u svome naslonjaču od pletene šibe uviđam da promatrajući stvari retrospektivno neizbježno se dogodi upravo to da posljedice nastupaju prije nego li smo se dotakli bilo kakvog uzroka, pri čemu ovdje nikako ne ciljam na kafansku raspravu o sudbini!

Drugim riječima – lopta je završila u mreži prije nego što je ista ispletena.

- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.06.2007., nedjelja

Uvod u Diznilend

U kratkim riječima…postaju svi oni! Bez obzira na broj kreditne kartice. Karata u vjenčanom prstenu. Ili, svi oni koji su doživjeli neuspjeh, svojom ili tuđom krivicom – sasvim svejedno – uranivši na skelu preko rijeke Stiks.

U kratkim riječima, neizgovoreni, a opet, opet…zabilježeni, u pokretu, u odlasku, u kompoziciji i simetričnosti tek rijetke rime u neznanom broju hermetičnih strofa; samo, "znam da ništa ne znam", ali opet znajući da je znam da ništa ne znam – postala ofucana u trenutku kada su je populizirali suvremeni urbani grafiteri, upravo onakvi koji i zaista ne znaju ništa – kao takva postaje preporučljiva samo sa nekom izabranom i dalekom delicijom!

Prepucavanja na liniji «Bog je mrtav!» - Nietzsche, i «Nietzsche je mrtav!» - Bog, postaju groteskna, samim time što izazivaju smijeh onih uplašenih atributom «kakav»…hladan ili topao?;

Freud je legenda iz jednog jedinog razloga, a to moraju priznati čak i radikalne feministkinje – činjenica da je on u jednom građanskom društvu u nastajanju, zatvorenog poput mošta u buretu od hrastovine, punom odsutnosti onih predkognitivnih procesa suočenih npr. s jednom predrasudom – iznio teoriju kako ispod svakog fraka i svake krinoline uvijek vreba jedna erekcija i jedno draškanje, oboje, s posljedicom izvjesne gospođice «Vlažnosti» - jest svakako fascinantniji i mističniji događaj od Kristovog vina u prahu u vodi.
Htio sam reći drage moje djevojke – da nije bilo Freuda – vjerojatno ne bi bilo ni ženskih prava. Stoga, «de moritus nihil nisi bene», pa čak niti o njegovim djelima, koja upravo i jesu ono što je činilo takve poput njega…hladne ili tople?! Svejedno!

Ali, potrebno je još prije svega, prije nego što započnem, upozoriti kako svaki pojedini životni smisao pod pretpostavkom da je u bilo kojem obliku pronađen i pokupljen s mjesta pronalaska, postaje podložan i privlačan za kritiku, ukoliko ga ugradimo ili uobličimo unutar semantike. Ali zar nije netko napisao: «ne postoji ništa što bi se moglo izraziti, ništa čime bi se to moglo izraziti, ništa iz čega bi se to moglo izraziti, nema snage da se izrazi, nema volje da se izrazi, ali s obvezom da se to izrazi» - i pritom se naravno izrazivši!

Disneyland. Da, Disneyland je danas in!

- 14:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

29.05.2007., utorak

Djevojka koja je pronašla trn u zemlji pitomih šipaka

Odazivala se na ime "Ja ću se kriti". Tražio sam je u potocima, rijekama, morima. U hladnim i bistrim planinskim izvorima.
Moja potraga za njom nalikovala je uzaludnom pokušaju Bernardinca da ispod debelih naslaga snijega unesrećenima od lavine pruži spasonosni gutljaj ruma iz bačvice koja je visila o njegovu vratu.
Eho moga vrištećeg glasa u decembarskoj noći - negdje tamo u bajkovitom kraju, na samom rubu zemlje gdje se i krtice nisu odvažile kopati tunele, jer nije bilo nikakve gomoljaste poslastice za njihove izbočene zube - odzvanjao je uokolo plašeći tek pernate bijele sove.

Što mi je trebalo; što mi je ovo trebalo?!

Mogao sam ostati budan. Spaliti jastuk, krevet i svaki mekši predmet na kojem sam imao mogućnost spustiti svoju umornu i tešku glavu i zaspati i voliti i žudjeti za kontekstom osamnaeste rupe u golfu. Mogao sam prelomiti palicu, osakatiti protivnika, preorati teren. Ali ne! Htio sam biti Tiger Woods u invalidskim kolicima s bejzbolskom palicom u brahidaktiličnim šakama. Htio sam biti "Kralj popa" u svečanoj kardinalskoj halji. Htio sam biti nešto što nisam!
A sve to sam pokušavao dok su me njene bijele ruke dozivale na svoje mekane grudi; popušio sam zbog gluposti kao i svaki drugi stvor s onom stvari među nogama koja se nesvjesno diže, a još nesvjesnije pada.
Ona je iskrvarila kroz jagodicu na kažiprstu svoje desne ruke...i nje više nema..i ona više neće doći..

She is gonne..skupa sa decembarskom noći, skupa s ehom moga glasa i bijelim sovama.
Ostao je tek jedan crveni šipak u njenom pupku na nepomičnom trbuhu..

- 00:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.05.2007., četvrtak

Norijada i Norijadan

Bacam posljednji pogled prema nesvjesnom i nepovratno odlazim u nepoznato. Sada sam poput pustinjskog vjetra koji nadlijeće Mediteran kako bi licemjernoj Europi donijeo zabrinjavajuću poruku;
tihu zlatnu prašinu pustinjskog pijeska posutu kao kroz sito po čitavom nizu automobilskih modela, pretvarajući tako sav mogući raspon boja u zlatno-žuti vapaj..
A poruka zapisana nevidljivim pismom na Vašim limenim kočijama glasi: "Gladni smo!"

-"Gladni smo!"

-"Gladni smo!"

..i tako bacam posljednji pogled prema nesvjesnom i nepovratno odlazim u nepoznato..nemirnog želudca..na koščatom naručju svoje majke..i slušam - "spavaj, spavaj, malo moje i probudi se u zemlji na drugom kraju svijetu, preko velike vode, gdje ćeš jednoga dana s drugom djecom po prolaznicima i na zemlju bacati kruh i biti sit!"

-"biti sit!"

-"bull shit!"







- 15:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.05.2007., utorak

- ili -- o intimi

...vlastitoj, naravno;

...voajeri svih zemalja ujedinite se; na svoje gljivičaste noge navucite klizaljke i strmoglavite se niz moje moždane vijuge, ali prije toga svoj "nomen est omen" našvrljajte na simulakrum papira koji meni jamči kako ja ne jamčim da će te vi ikada više ikome jamčiti..

hvala..

Sanjao sam san! Hvala ti Veliki i Svemogući Scenaristu! Ali molim te, izdaj konačno veliku Enciklopediju Objašnjenja i poštedi sve svoje voljene glumce i glumice neprestanog padanja u grešne kontradikcije.. A ako već i nemaš takve namjere, Oo Veliki i Svemogući Scenaristu - onda barem poradi na zastarjeloj crnobijeloj tehnici kojom nas svake noći obasipaš ili barem definiciji grijeha.. Oo Moćni Scenaristu!!

A sada san...

"Stojim na mostiću iznad plitke bare, sam. Ugledam poveću ribu u vodi i odlučim je upecati. Skidam se gol, odlazim po pecaljku, vraćam se sa grabljama. Odlazim drugi put - vraćam se sa kosom.
Počinjem se stidjeti vlastite golotinje...

...san se prekida..sanjam drugi..

Austrijanka s velikim i izazovnim dupetom i dva njena sunarodnjaka dolaze u Lijepu našu. Pričam s njima. Pokušavam zavesti Austrijanku koja se u narednom trenutku našla pod dekom sa svojim sunarodnjakom. Jebu se. Vidim ih ispod deke, njeno dupe, držim svoj od erekcije bolni kurac i pripremam se da joj priđem s guza. Ona stenje, jauče." Budim se. Budi me zapomaganje goluba s grane na drvetu i jutarnja žeđ kao posljedica sinoćnjeg alkoholnog delirija..


Zna li netko tumačiti snove ili se moram obratiti babi sa kolačima??!!

- 12:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.05.2007., nedjelja

Sjever – Zapad – Balkan

Volio bih prije svega riješiti tri slijedeće predrasude. Balkan jeste geografija! Lastavice ne lete na jug! Na sjeveru ne žive Eskimi! Eto! I na osnovi toga – netko bi se usudio misliti da sam lud. Da, to su mislili i za Kopernika!

Jutros, prijepodne, probudio sam se sav krmeljiv! I dok sam u snu sudjelovao na tri viteška turnira, i na svakom od ta tri - pošto sam svojim pobjedonosnim kopljem uokolo kupio mirisne svilene rupce lijepih djeva s gledališta - redovno po dva puta bio izazvan na dvoboj zbog ljubavi…dotle je u mojoj roletama zamračenoj sobi –agresivna svjetlost nagrizala preplašeni mrak. Još jedna subota, pomislih!

Iako mi ona jutarnja napetost među nogama nije jenjavala, a bila je i ponešto izraženija u usporedbi s prethodnim jutrima – što bi Freud vjerojatno povezao sa sanjanim kopljem i mirisnim rupcima – ipak sam odlučio podići rolete i ponovno se susresti s onim što me svako novo jutro tu vani čekalo!
Moj svijet! Moj komšiluk!

Ah, kako volim taj svoj komšiluk. Sve mi je u njemu drago! U njemu prepoznajem sebe! Bio sam prisutan pri kopanju svakog pojedinog temelja u ulici, gdje će kasnije niknuti na desetke novih kuća. Bio sam tu i kada se izlijevala ploča. I kada se zidalo. I kada se dizao krov. Sada, kada je ulica dobila svoj urbanističkim planom predviđeni profil, meni se sve više čini kako živim u jebenom Potemkinovom selu. Sav oglušio od mješalice – više jedva čujem; čak više ne pijem ni vodu, jer sam se kroz vrijeme u kojem smo podizali ova obitavališta – dok se zidalo – navukao na zidarke. Sada, kada se više ne zida - ja sa svim drugim zidarima, koji su skupa samnom prije zidali – ispred trgovine, sa zidarkom u ruci, kukam za vremenima u kojima se stalno zidalo. Jebiga, to je život. Čista igra slučaju, u kojoj s vremena na vrijeme ipak budeš jedna od stranaka u za tebe povoljnom ugovoru. S Bogom, ili Vragom. Svejedno.

Želio sam postati umjetnikom. Klavijaturistom ili kontrabasistom. Bilo šta – samo da utažim svoju genetsku žeđ za glazbom; iako, moram priznati – isprva su mi to drugi pričali, a ja tek naknadno sam uvidio – nikada nisam imao muzikalnog sluha; moja glazba i njeni akordi, kada sam se okušavao u njima zvučala su poput dva različita udaljena laveža, koje je dijelila maglovita i gluha šuma u nijemoj dolini. Tek naknadno sam shvatio, kako dobar umjetnik i talentirani glazbenik mora znati i šumi, ali i dolini pokloniti pokoju notu u svojoj kajdanci ili pokoji trzaj prstom – a ja to nisam znao!
Ipak, spiskao sam mladost čekajući da me pukne prava žica ili me zamijeti kakav eminentni dirigent – međutim, naučio nisam ništa!

«O, dobro jutro komšija! Šta, poranilo se, je li?!» bila je ona prva jutarnja rečenica, retoričko pitanje na koje sam redovito dobivao verbalni odgovor, iako sam ciljao samo na to da susjedu bude dovoljna i sama neverbalna komunikacija, poput slijeganja ramena ili odmicanja ruku jedne od druge kako bi mi dao jedan gluhi odgovor i time me poštedio od mreže aktualnih problema u koju bih se zapetljao da sam s njim uletio u nekakav razgovor. A taj bi se svodio – zavisno od godišnjeg doba – ili na mraz koji je uništio voćke ili na kišu zbog koje usjevi nikako da sazriju ili u najgoroj varijanti – led, koji opet često polupa ama baš sve. Opet, tješio sam se – ipak ne živim na takvim paralelama koje svako malo pohara kakav tajfun, uragan, potres ili ne daj Bože – erupcija vulkana!
U protivnom, da nikog od susjeda, kada bih u rano jutro podizao rolete – vani nije bilo – čitavu ceremoniju sužavanja zjenica, privremenog škiljenja i trljanja očiju pri susretu s iskričavim, kristalnim nijansama jutra, ispratio bih s misaonom tvrdnjom kajanja i nostalgije – još jedan utorak, još jedna nedjelja, ovisno od toga koji je broj na kalendaru, večer prije, bio osuđen na zarobljeništvo unutar crvenog pravokutnika.

Eto, danas je na primjer, subota! Izlijećem van iz kuće i hvatam sjekiru – pocijepam metar – dva drva; nakon toga popijem rakijicu; nakon jedne rakijice – drugu; u međuvremenu izmislim si još nekakav posao – na primjer, pokosim travu u dvorištu, pa popijem i treću…četvrtu i petu; nakon pete, redovito odem do trgovine i s ekipom koja se tu već skupila – popijem pivo; eto, nisam stigao ni trepnuti, i već me nema i već gledam gdje me neće biti; ako izdržim do četiri poslijepodne – a da ne teturam – svaka mi čast..u protivnom, ako ne izdržim – vjerojatno ću teturati i prije četiri!

Subotom. Negdje tamo predvečer, svi bi se okupili na sijelo, posjedali oko stolova i valjali gluposti, često se histerično smijući, što su uglavnom najbolje znale izvesti žene, a sve kako bi barem na trenutak zaboravili brige koje su nas danonoćno i u stopu pratile. Poput nikotina, one ne samo da su ostavile žute mrlje na zidovima koji su plakali za krečem, i ne samo da su se uvukle u zavjese, nego su, barem i u tragovima, bile uvučene u našu kožu, naše nokte i naša pluća.

Ja, nikada nisam nešto osobito cijenio sijela. Oduvijek su me podsjećala na kokošinjce. Pijetao domaćin i njegovi gosti – ostali orozi. Uglavnom, sve završi na tome da pijetao nadmudri sve ostale oroze i otme im koke. Nešto kao kada je Romul, Sabinjanima oteo Sabinjanke. Bit će da je najbolje kukurikao! Ali, tako je i danas! Vješti demagozi okićeni očerupanim i tuđim perjem ispod kojeg skrivaju neslužbene karte, karte iz neslužbenog špila – otimaju sve lakoumne koke i slamaju im srca. Ne samo njima – nego i nama. Ali, nama slamaju i ponos.

Da, htio sam reći – Balkan nije geografija; Balkan je moj susjed i njegova obitelj; Balkan je moj komšiluk; Balkan je i vaš komšiluk; I ja sam Balkan; i kada sve to shvatim – možda će ipak jednog dana lastavice odletjeti na jug, a Grenland nastanjivati Eskimi; mislim da ću sutra, usprkos svojim srednjim godinama upisati fakultet, te početi pozorno iščitavati simetrije morala u prirodi! Da, hoću! Sutra!
Jebiga, sutra je – nedjelja; još jedna nedjelja na mom lijepom Balkanu!

- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mina - Brčko

Svatko od nas ima svoju nepreboljenu ljubav. Zaboravljenu pod debelim naslagama sjećanja. I kada bi smo počeli kopati našli bi smo se pred zidom metafizičke neizvedivosti tako željenog davnog dodira. Pogleda krupnih dječijih očiju.

Trčali smo kroz zgradu koju su odrasli zvali bolnica, ne shvaćajući potpuno, ali i ne mareći za to – zašto smo se i mi, nas dvoje, našli u polupraznoj, odzvanjajućoj i proljećem ispunjenoj višekatnoj nastambi s ogromnim liftovima i onim visokim brojevima u njemu koje mi svojim ručnim prstićima, bez obzira na ono nožno propinjanje i skakutanje – nikako nismo uspjeli dosegnuti.

Ali, to nam i nije bio neki problem, jer smo do svoje znatiželje ionako dolazili nogama.
Ona je bila pravi delija, iako ne sasvim po definiciji. Nije bila zatočena u liku tjelesno snažnog muškarca, niti je bila junakinja, a još manje navijačica Crvene Zvezde. Ali ona je bila moja slatka heroina, nježne ravne crne kose koja joj je dodirivala ramena, s neustrašivim zelenim pogledom iz kojeg sam mogao pročitati bilo koju vragoliju koja joj je pala na pamet – bez da o tome dragocjenim minutama raspravljamo, pri čemu bi se tada vjerojatno našli u opasnosti da svoj naum i ne sprovedemo u djelo. Nismo htjeli riskirati. Otišli smo na četvrti kat. A onda...ah, ona je voljela četvrti kat!

- 14:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.05.2007., subota

Pogled iskosa na mlijeko i toplinu

Danas sam uočio kako mlijeko ne isparava tako brzo kao voda. Zbog toga ono ostaje dulje toplo od isto tako prokuhale vode.
Ali nije to jedini razlog njegove dulje sačuvane topline, koja je, a to je općepoznata stvar – izrazito avanturističko agregatno stanje nekog predmeta. Ona stremi prema svom cilju. A taj je, dati se svima koji joj se nađu na putu, kako bi time ispunila svoju kozmološku potrebu i po tko zna koji puta nestala u nirvani. Hladnoj poput izvorske vode negdje na Andama koja ti - u ranu zoru s predstojećim svečanim nastupom Gospodara svih toplina – umiva lice.

Drugi razlog je Zaštitna opna koja se, ma koliko se vi trudili ukloniti ju, svaki puta iznova pojavi na bijeloj površini, čuvajući toplinu. Mogli bismo reći kako je toplina zapravo zarobljenik, rob, makar i na kratko vrijeme, potvrđujući time onu vječnu _ kako ništa nije vječno.
Ona bježi, nestaje, probija sve opne, sve zatvore.
Ona odlazi tiho, polagano i dostojanstveno.
I nje više nema.
Mlijeko postane mlako.
Uskoro i pitko.

- 18:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kažeš smiješno?


- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2007., petak

Mijenjam dijete

Dok ste se Vi valjali u do koljena blatom napunjenom rovu lažnih nacionalnih sintagmi. Dok ste ginuli i primali srpske metke u sveto hrvatsko tijelo (i obratno).
Dok ste bili izigravani - dotle su Vama doma Vaše žene rađale djecu koja Vam to nisu..

Pozdrav iz Hrvatskog Sabora. Od tate.

- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bio sam tamo
s onu stranu dobra i zla;
gdje ovce bez nogu mekeću unatrag
gdje se ne čita s usana..
jer..
ne postoji okus slatkog;

Na klackalici
uzročno-posljedičnoj vezi
gdje debeli nikada ne postanu ptice;

Bio sam tamo!
zaliven

- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2007., četvrtak

Onostrana kritika blagonaklonosti

Ako je vjerovati nekim teorijama, sve oko nas plod je tek perfidno smišljene fikcije.
Upravo to biti će razlog zbog kojeg ću slijedeće retke posvetiti svim licemjerima ovoga svijeta i samom Gospodinu Vragu.

Sve zapravo počinje jednog ne pretjerano važnog dana; beznačajnog u biti; za povijest; čovječanstvo; za klimatske uvjete; za faunu, kako onu slobodnu u divljini s pogledom iz kojih progovara strah i želja za opstankom, tako i za onu s neveselim očima u zoološkim vrtovima.

Odrastao sam. U koraku. Udisajem ili izdisajem – stvarno se više ne sjećam. Bila je jesen. Rana. Lišće na drveću još nije kapituliralo pred naletima nepredvidljivih sjevernoatlantskih ciklona. Zrak oko nas bio je svjež, ostajući ipak ugodnim za slinu u našim usnim šupljinama. Ipak, postojalo je objašnjenje zašto smo vlastite usne većinu zajednički provedenog vremena držali priljepljenje jednu uz drugu. Čak i dok smo izgovarali pojedine rečenice ili uvlačili kancerogene sastojke iz žuto bijelog, valjkasto štapićastog objekta strasti u naša kurvasta pluća – bili smo na oprezu od čitavih gustih oblaka čudnih letećih insekata, koji su se kao mahniti jebali oko naših glava.

Priroda oko nas bila je nalik prostitutki bez svodnika; s čoporom male, nesvjesne i nevine dječice u svom blagonaklonom krilu. Davala se ne odričući se svog dostojanstva. Ništa joj drugo nije ni preostajalo. Poput samohrane majke koja kontinuirano za minimalac obavlja jednoličnu radnju učitavanja cijena više-manje nepotrebnih proizvoda iz obiteljskih košarica u nekom od bezbrojnih i beskrupoloznih trgovačkih lanaca. Na prvi pogled u toj naučenoj mehaničkoj radnji prosječni promatrač nije uočavao ni jedan tren licentiae poeticae, ali ipak nitko, pa čak niti voditelj smjene nije im mogao oduzeti maštu i njihove snove.

I priroda oko nas imala je svoje intimne snove. Mračilo se. Suživot s velikim komarcima koji su se kao mahniti jebali oko naših glava postajao je sve nepodnošljiviji. Kroz glavu su mi prolazile slike iz Egipta kada se napaćeni židovski narod pokušavao osloboditi bezbožnog faraonskog jarma, pri čemu su imali i podršku od Svemogućeg i Gnjevnog. Od Oca. Podršku s Nebesa; oblake i bujice raznih štetočina; bolesti i smrt; jer i tada su pripadnici izabranog Naroda živjeli okruženi raznim militantnim narodima; baš kao i danas! I baš kao i sutra!


- 01:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2007., srijeda

Zjenica i Poe

Gledaj me. Pažljivo. Bez kolutanja sadržajem svoje očne šupljine. Pozorno kao da ti je stalo do mene. Tiho, što je opet do tebe. Neka kroz tvoj jednjak osjetim plitko nastojanje zraka da pronađe svoj put do svjetlosti. Svoje kolektivno ja između najviših oblaka i dubinske točke u moru gdje mu vječni tlak ne dopušta da se na bilo koji način izrazi, pritom pretvarajući sve oko sebe u mrak.

Gledaj me. Ne trepći! Stavit ćemo selotejp na tvoje kapke i srednji dio čela. Umiriti ćemo treptaje. Pokušat ćemo sve kako bi me narednih pet minuta ukamenjenih očiju gledala. Ukamenjenih rosnih očiju. Rosnih od nevidljivih čestica prašine koje tvoje selotejpom otvorene oči poput nekog magnetnog polja, agresivno privlače u svoju stidljivu mekoću.

- 23:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

draga moja...

Ako sam ja tek minijaturni, beznačajni dijelić ovog svemira. Vrh vlati kose. Prašina pred lotosovim stopalima Svevišnjeg Krišne.
Ako sam nitko i ništa u svetim knjigama prošlosti. A takvim me se od pamtivijeka pokušavalo prikazati..onda moja draga, ti pred svime tim ispadaš kao oronuli sat, pred čijim kazaljkama ostaneš zatečen. Zatečen jer ne shvaćaš smisao postojanja istih triju pravocrtno postavljenih crnih crta koji se uporno bore nalaziti se u suprotnim smjerovima.
Vrijeme, draga moja. Vrijeme nije. Vrijeme nije distanca između dviju menstruacija. Razmak između dva bijela pranja. Vrijeme nije kružni tok beskonačnosti. Vrijeme nije cirkular na kojem ti se s vremena na vrijeme dogodi da ostaneš bez jednog ili dva prsta. U neučesalijim varijantama čak i bez čitave ruke. A ako nisi mobilna ili nisi platiša THTa ili ti je suprug pijan, možda ostaneš i bez onoga zbog čega se i običavaš nazivati svojom iako to zapravo i nisi. Bez života. Vrijeme nema ama baš nikakve veze s krvi. Dakle, vrijeme nije ništa od toga, draga moja.
Ali u kojem smjeru ide sve to, pitaš me?! Čuj! Nisam ja Hermann Hesse. Niti sam ja Zaratustra. Još manje Nelson Mandela, Dalaj Lama, Papa Ivan Pavao Drugi ili već tko treći, peti, stoti. Karizmatik. Ne krasi me niti jedna osobina po kojoj bi me se moglo nazvati osobitim!
Vrijeme je tek.. Tek ili samo jedna stvar.
Vrijeme je tek pogled. Ovdje ću se morati vratiti na analizu činjenice da je sami pojam pogleda kroz književnu prošlost čovječanstva dobio etiketu patetičnosti. To je žalosno. Žalosno i iz razloga što se u štivu koje će proizaći preko mojih prstiju uopće moram vraćati na razne analize. Ali, što je potrebno, jednostavno je potrebno.
Zar ne?!


- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2007., srijeda

KAO DA GA NEMA

Riskiram napustiti stanicu nezadovoljan, ako naravno ne uspijem pokupiti svo ono silno smeće koje vjetar nosi naokolo po dugačkom pločniku.
Vlak je stigao, ne sjećam se kada, ali bio sam u njemu. Spavao laganim snom. Budio se svakim centimetrom prevaljenih tračnica.
Vlak ne staje na stanici, ali dovoljno sporo vozi kako bih iz njega mogao iskočiti - otići po novine - pročitati ih - pa čak i stići razgledati postaju prije nego što se opet uputim prema svome kupeu.

Bez ikakve ozljede - naravno!!bangludnjamimouthwash

- 20:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.03.2007., subota

Trbuhom za dvopekom

jutros, negdje prije podnevnog dnevnika nisam se čvrsto nadao kako će me ošamariti moja vjerna pratilja inspiracija. sinoć me očito varala, jer sam na "pokeru petkom" bio nekako sretne ruke. uložio 10, izašao s 15 novčanih jedinica. kuna, naravno!!

parlaonica. vjerojatno, ako ne sigurno, znate o čemu se radi. dvije suprostavljene ekipe neke srednje škole u hrvatskoj nastoje osvojiti naklonost žirija sastavljenog od tri člana, koji s očitom pažnjom, smješteni iza leđa mješovitog para voditelja emisije - prate izlaganje ovih dviju ekipa. afirmacijske i negacijske. u emisiji naravno imamo i goste. značajne i više manje ugledne znanstvenike, književnike, pisce, birokrate, političare, crkvene dostojanstvenike..skraćeno rečeno - razne profile lamentatora!!

danas smo imali priliku vidjeti vukovarske gimnazijalce/ke koji su nastojali odgovoriti na pitanje, koje zapravo nitko do sada nije postavio. da li mladi ljudi nakon završenog školovanja imaju priliku postići nešto u "gradu heroja", izmučenom i napaćenom u "domovinskom ratu", koji je eto silom neprilika na početku devedesetih snašao "lijepu našu", u kojem su pijani i nadrogirani "dušmani" oskvrnuli "hrvatske šume" time što su rušili stabla i pokrenuli "balvan revoluciiju". sve te okolnosti nagnale su puk koji na ovim prostorima obitava "stoljećima" na egzodus. svatko je otišao u svom pravcu, tamo gdje je već imao nekoga. uglavnom se sve svodilo na zapadne europske zemlje ili na područja u "lijepoj našoj" koja eto silom prilika nisu bila zahvaćena "domovinskim ratom".

"domovinski rat" je eto završio "ihaha" prije. naravno, pobijedila je ona strana koja je na svojoj strani imala "boga". kršćanskog, naravno, jer u protivnom ne bi dobili rat.
a sada se postavlja pitanje: "kako dalje?"
odgovor je negativan - nikako! ali kako sve ipak nije toliko crno, poslužit ću se potencijalno optimističnim putokazom i reći: "ovako sigurno ne!"

moramo krenuti u drugom pravcu!!

ali kojem??

pokušat ću dokučiti tokom dana!!

- 13:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2007., nedjelja

Pogled ispod naočala daje mi na znanje kako se iza okvira nalaze oči, nešto manje nego što ih ja ovako i sada gledam;
u vremenu u kojem se visibabe sve rijeđe pojavljuju u našim šumama, a i kada se pojave, uberu ih rijetki sretnici - u tom vremenu živimo; nismo gladni, neobučeni, nepokretni...a opet iz dana u dan smo sve pretplaćeniji na ono što se naziva: "Pogledaj u mene!"

Možda se nekome i mnogima čini kako pričam gluposti, besmislice, nesuvisle riječi kao prilog uz još nesuvislije rečenice u štivu koje je sve, samo ne suvislo; ali, nije tako! Onaj i Ona koji imaju sposobnost shvatiti pravi smisao, neće stajati u redu za brainstorming rješavajući križaljke s kemijskom koja je skoro pa...(ah, ta riječ...), nego će poput Aladina letjeti na mekanom perzijskom ćilimu iznad oaze Alif Lam Mim...

- 01:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.03.2007., petak

Tu ili Tamo Drugi i njegova žena Kama Sutra i njen suprug Tamo Negdje

Narode i Narodnosti Hrvatske, devet je sati u jutro; nagovještava se stupanje na scenu onoga koji je već davno došao - pozdravimo svi skupa jedinoga Boga, svega stvorenoga i nestvorenoga - Boga Sunca!

Mačke su već odavno utihnule, umorne, živčane i sretne, baš onakve kakve i jesu u mjesecu vaginalnih grčeva prouzrokovanih vojskom. A vojska, baš kao i vojska, gazi sve pred sobom.
Muško - Ženski konflikt? Žensko - Muški konflikt? ili možda Konflikt - žensko muški?
Ne znam, za jedno tako izuzetno bitno pitanje, ne preostaje mi ništa drugo, nego da odgovor potražim u konjskoj staji s ovcama; pri čemu će mi najteže biti odlučiti se kome da postavim pitanje - konju ili ovci??!
Možda će pobornici i pristaše teorije zavjere ili oni malo bolji u lingvalnoj sočnoj logici primjetiti kako u "konjskoj staji s ovcama" ne moraju nužno biti i konji. Naravno, pitanje ću tada postaviti ovcama. Ali jedino pitanje koje bih tada mogao postaviti džemperu bilo bi: "gdje su konji, gdje su remenja"?

Poanta ovoga o čemu pričam upravo i jest ta da ću nastaviti pisati. Sve do onog trenutka kada dođeš do zida kojeg sam ti ja postavio na put!!
"I tako su naši naučnici predali pripadnicima Experimenta ploču sa zakonima kojih se oni moraju bespogovorno Pridržavati. Experiment je u tijeku. O daljnjim potezima obavijestit ćemo vas kada za to bude postojao Razlog! Dok, u to vrijeme, već i sami znate - zabava je počela, ulozi su otvoreni"

- 08:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Free Hit Counter
Free Hit Counter


Online prijevod

www.bosiljak.hr




Upišite pojam


Engleski --> Hrvatski


Hrvatski --> Engleski











pomalo ništa, pomalo svašta - i obrnuto.

u nastavku slijedi THE END.........pa pa pa pa pa pa pa ostanite s nama